Naočale s (ne)ružičastim staklima - blog o njima i nama

Ukrajina...
Ovaj blog započinjem razmišljanjima jedog Ukrajinca o Hrvatskoj koju je zatekao, Hrvatima koje je upoznao. Na pitanje što misli o Hrvatima, zagonetno se smješka.
I nije baš dobar početak, pomislih.

Vitaly je u Hrvatskoj tek neko vrijeme (cca 6 mjeseci). Smatram ga kompetentnim u procjeni kvalitete okruženja u kojem žvimo i zbog toga što mu je Hrvatska, čini se, tek jedna od postaja. Kozmopolitski nastrojen, iskustveno „star“, progovara o razlikama i sličnostima dviju metropola.
Vitaly je nadprosječno lijep 33-godišnjak. Namjerno započinjem središnji dio ovog teksta baš tom primjedbom jer i on započinje naš razgovor uspoređujući estetiku njihovih i naših...žena. Sa zamjetnom uvjerenošću konstatira da su Ukrajinke i Ruskinje najljepše žene svijeta, ALI! (ipak nam je drag) njima pridružuje i Hrvatice. Ovaj razgovor krenuo je u sasvim dobrom smjeru.

Vitaly se u Zagrebu osjeća ugodno. Ugodno je poželjno stanje jer je Kijev trenutno grad, a Ukrajina zemlja
u kojima politika definira stanje duha stanovnika, a naš ukrajinski sugovornik nakon analize političke situacije u Ukrajini samo zaključuje-u Hrvatskoj je život opušten. Smeta ga nemogućnost kreiranja vlastite budućnosti, osmišljavanja poslovnih projekata jer je sve u Njihovim rukama, a protiv Njih je uzaludno boriti se.

Kaže on, Ukrajinci su introverti, možda ne izraziti, ali u usporedbi s Hrvatima, svakako. Primjećuje našu neposrednost i otvorenot i to mu izrazito godi.

Joj, gle čuda, ne može se nadiviti ljepotama prirode, a uspio ju je istraživati kroz sada već skoro 3 godišnja doba. Jako se veseli jeseni u Zagrebu...Hrvatskoj. Zaljubljenik u fotografiranje leptira jedva čeka otkriti još neku skrovitiju, travom zaraslu destinaciju. E, ima toga podosta, dragi Vitaly. Dovoljno je krenuti jugozapadno od Zagreba pa onda...

Nekidan je Vitaly bio u kupovini. Ma, ima Kijev trgovina i brendova, ali se cijene uvelike razlikuju. U negativnom smislu. Kaže kako je baš gušt kupiti nešto na sniženju od 70% i to sve na jednom mjestu, velikom šoping centru kojih ne nedostaje Zagrebu, a možda Kijevu da. Nije stigao u trgovinu živežnih namirnica. Zanio se.

Upravo mi se pohvalio da je upisao doktorski studij baš u Zagrebu.
Obrazovanje Ukrajina-Hrvatska? U skorašnjem nastavku. Ne moramo sve odmah i danas.
Jer Vitaly voli opušteno. Jer čini se da Vitaly voli život u Hrvatskoj.

Sitnice bez kojih učionica jednostavno ne može

Kad ste profesor, kad poučavate, kad to radite sada već niz godina onda se i vaša očekivanja povećavaju. Onda se i vaši zahtjevi povećavaju. I ovaj bi se uvod činio prilično ozbiljnim da ga je napisao bilo tko drugi osim mene, profesorice.

Našu, moju nastavu uvelike određuje i prostor u kojem predajem. Jer on, na neki način, pridonosi određivanju moga raspoloženja/neraspoloženja. I zato se silno veselim onima koji imaju određeni ...šarm? Ma, ne šarm u cjelini nego tek nešto malo, za taj prostor netipično, nešto što ima za svrhu unijeti toplinu.
A ulazila sam u svakakve prostore u kojima sam održavala nastavu, mahom poslovne.

Skeniranje improvizirane učionice sada je već automatski čin; brzo, krišom, efikasno. I uvijek primjećujem iste stvari; ima li boje, zdjelice sa slatkišima, čaše s raznobojnim olovkama. Zdjelica sa slatkišima... bombonima je istekao rok trajanja, stoje tu već....dugo, ali ta zdjelica sa slatkišima...Možda mi je draži cijeli taj čin zamišljanja kako je baš ona dospjela u hladni, nekreativni, tipičan poslovni prostor. Netko je morao izabrati zdjelicu prikladne veličine, možda je čak i boja bila presudna za odabir...a onda je bila punjena sadržajem.

Ovo nije tekst o potrebi profesora za pratećom tehnologijom u nastavi niti o nužnosti prilagodbe Plana i programa suvremenim obrazovnim sustavima; ovo je tekst o još jednom u nizu razloga zbog kojeg volimo to što radimo. A volimo toplo, ljudsko, svrsishodno-a sve to slatkiši jesu. Ma, napisat ćemo mi tekst i o odnosu profesora i učenika, super cool metodičkim stvarima, preporučiti pokoji materijal i knjigu, ali nam se učinilo i da valja pisati i o sitnicama koje život znače.

Pa, s time u vezi: volimo uredno napisanu zadaću, pomno odabranu bilježnicu, volimo kada ste točni, kada ste nasmijani, ne osuđujemo kada niste. Volimo vaše prijedloge, sugestije, kritike. Volimo kada se trudite i onda kad ste umorni. A vi možda mislite da mi ne primjećujemo takve stvari, a upravo nam te stvari uljepšavaju nastavu s vama.
A sitnice su. A bitne su.

Kako nas vide…

…oni koji o Hrvatskoj nisu znali apsolutno ništa, a bili su primorani naučiti.

Uvijek je zanimljivo pisati o stranim državljanima koji dolaskom u Hrvatsku stvaraju dojmove o maloj, europskoj zemlji u koju su prije dolazili zbog fine ribe, osamljenih plaža i turističkih atrakcija, a sada se moraju prilagoditi kulturi u kojoj su razgovori duuugi, nogomet je imperativ, a ispijanje kave nešto što se samo po sebi podrazumijeva.
I ovaj blog otvaramo upravo tom temom-je li ono što je internacionalno poznato kao coffee, a kod nas kao kava, tek crna tekućina s manje ili više šećera, s toplim ili hladnim mlijekom, u staklenoj ili porculanskoj šalici? Ne, za Hrvate je ta crna tekućina sve to…i još mnogo više. Upravo to primjećuje i jedan američki državljanin s privremenim boravkom u Zagrebu. Zvat ćemo ga Tim.
I dok iščitavamo Timov blog u čudu smo jer je pogodio u srž jer nas je prozreo jer on kao Amerikanac dobiva pravo širiti usmenom predajom sve ono što Hrvati jesu-jer zna.

Pa kaže…
Hrvati obožavaju kavu. Prema istraživanju jednog portala prosječan Hrvat godišnje popije 5 kilograma kave te Hrvati ukupno provedu 2,25 milijuna sati ispijajući je. Tim nas vidi kao naciju koja ispijajući kavu donosi važne odluke-o vjenčanju, rastavi, poslu, svemu. Sve se radi, ma čak ne ni u omiljenom kafiću nego jednostavno-kafiću. A kafić, gle čuda, nosi naziv upravo po kavi. Morate u goste…manje drage ili najdraže. Pristojno je nešto i donijeti. Hrvati nemaju brige-nosi se kava-mljevena, ciglica ili bez kofeinska. Ni vrećica u kojoj se ona donosi nije bitna. Bitno je izvući taj paketić…odnekud. Pa će vam i večera na koju ste došli prijati….jer domaćica više nije ljuta.

Zanimljivo je kako Amerikanci (u ovom slučaju Tim) definiraju svrhu ispijanja kave u Americi i kod nas u Hrvatskoj. Kada Amerikanac primiče papirnatu! šalicu ustima jedino što mu tada prolazi glavom jest nešto kao Raditi više i duže uz pomoć sastojka koji te održava budnim dok je to kod Hrvata jedino i isključivo društveni događaj, izlazak, nešto što se upisuje u planer, zbog čega se naručuje frizeru, preskače ručak.

Hrvati se na kavi druže, razgovaraju, gestikuliraju, emotivni su. Tim primjećuje da su Amerikanci po tom pitanju puno manje zanimljivi-sjede i prtljaju po nekom od gadgeta.
Tim zaključuje da čin ispijanja kave u Hrvatskoj u mnogočemu razlikuje Hrvatsku od svih zemalja koje je do tada posjetio. Drago nam je što mu se u pamćenje urezala slika zagrebačke zime koja nužno podrazumijeva zamagljena stakla i izloge, a sve zbog šalica iz kojih se puši…toplo je i zbog ljudi kojisu u tom trenutku nujni, sjetni, usplahireni ili uzbuđeni. Kako god da bilo, tik uz njih stoji šalica mirisne kave. Sve će biti dobro, zaključuje Tim. Sve će se riješiti upravo na toj kavi.

Idemo na kavu?

 

Jedan sasvim običan blog

Svakodnevno imam poriv prošetati, udahnuti, pročistiti, otpustiti…napisati.
U tim namjernim izletima nailazim na nenamjernosti. Ne znam je li to samo moja sposobnost uočavanja ili pak sasvim ciljana namjera traženja nečega što će taj sasvim običan dan začiniti, preobraziti ga u uspomenu. Ta je zamjećenica toliko učestala da zaslužuje posvećen joj paragraf teksta, karticu, tok misli.

Prolazim pored tuđih prizemnih prozora, otvorenih balkona. Onih koji su uvijek pod prijetnjom oka vrebača, zacrtani cilj iskovanog plana, povod za grijeh.

Zanemarit ću osjetilo vida i tako ne pripadati njima. Misaoni proces i tako ne postoji jer otpuštam. Izdaje me okus njuha. Postajem predator koji uzima nešto što mu ne pripada, nešto što ne smijem posjedovati.

Ja prolazim pored balkona. Njihovog balkona. Njihovog prizemnog prozora. Na prozoru se suši nespretno ovješeno rublje. I prizor bi bio sasvim običan da me u tom trenutku ne zapuhne miris omekšivača. Razmišljam o tome koliko je intimnog u tom spoju bjeline rublja i mirisa omekšivača. Mirisa koji su oni odabrali. A birali su ga…Tko sam ja da sudjelujem u djeliću njihova života za koji nisu ni znali da postoji?
Nisu razmišljali o tome da svjesno, kao obitelj, par ili cimeri biraju miris drug cialis omekšivača. Pa raspravljaju o njemu, svađaju se jer je ON kupio baš onaj koji ONA prezire jer je prejak. Ovješeno rublje bijele je boje. Utoliko je dojam čišći, dezinficiraniji, neviniji, u isto vrijeme čedan i razotkriven. Je li to izdvojen slučaj u nizu prozora uredno poredanih u neurednim, sivim, života gladnim novozagrebačkim građevinama? Ne marim. Obuzeta sam jednim. Želja mi je osim omekšivača osjetiti i onaj iskonski miris svježe opranog rublja koji smo običavali nehotice udisati u od igre zaprašenim seoskim dvorištima naših baka. Pa tako stojim.

Osjećam se krivom jer sam se previše približila, ušla u zabranjeno, saznala o njima nešto što su krili, ali se otkrilo. Ma, kriv je vjetar. Bitno je nekoga okriviti. Bitno je prebaciti krivicu kako bi dan ostao neokaljan. Stojim i ne mičem se. Sad sam stvarno sumnjiva.

U isto mi vrijeme na pamet pada nešto kao, nije li taj prizor bijelog veša koji se talasa na vjetru, razbacan ulijevo i udesno po fasadi, sada već i izgubio na čistoći, pomalo neuobičajen za prostor i vrijeme sadašnjeg bivanja? Ne zamaram se time, uživam u trenutku jer je to jedino što imam od dana. Netko tko inače zazire od patetike upravo je pomislio kako bi divno bilo čuti u pozadini ovog prizora neku staru, već pomalo zaboravljenu, oživljenu uz pomoć starog gramofona…

Počinjem se kretati. Dan je zaokružen. Dobio je smisao.