Jedan sasvim običan blog

Svakodnevno imam poriv prošetati, udahnuti, pročistiti, otpustiti…napisati.
U tim namjernim izletima nailazim na nenamjernosti. Ne znam je li to samo moja sposobnost uočavanja ili pak sasvim ciljana namjera traženja nečega što će taj sasvim običan dan začiniti, preobraziti ga u uspomenu. Ta je zamjećenica toliko učestala da zaslužuje posvećen joj paragraf teksta, karticu, tok misli.

Prolazim pored tuđih prizemnih prozora, otvorenih balkona. Onih koji su uvijek pod prijetnjom oka vrebača, zacrtani cilj iskovanog plana, povod za grijeh.

Zanemarit ću osjetilo vida i tako ne pripadati njima. Misaoni proces i tako ne postoji jer otpuštam. Izdaje me okus njuha. Postajem predator koji uzima nešto što mu ne pripada, nešto što ne smijem posjedovati.

Ja prolazim pored balkona. Njihovog balkona. Njihovog prizemnog prozora. Na prozoru se suši nespretno ovješeno rublje. I prizor bi bio sasvim običan da me u tom trenutku ne zapuhne miris omekšivača. Razmišljam o tome koliko je intimnog u tom spoju bjeline rublja i mirisa omekšivača. Mirisa koji su oni odabrali. A birali su ga…Tko sam ja da sudjelujem u djeliću njihova života za koji nisu ni znali da postoji?
Nisu razmišljali o tome da svjesno, kao obitelj, par ili cimeri biraju miris drug cialis omekšivača. Pa raspravljaju o njemu, svađaju se jer je ON kupio baš onaj koji ONA prezire jer je prejak. Ovješeno rublje bijele je boje. Utoliko je dojam čišći, dezinficiraniji, neviniji, u isto vrijeme čedan i razotkriven. Je li to izdvojen slučaj u nizu prozora uredno poredanih u neurednim, sivim, života gladnim novozagrebačkim građevinama? Ne marim. Obuzeta sam jednim. Želja mi je osim omekšivača osjetiti i onaj iskonski miris svježe opranog rublja koji smo običavali nehotice udisati u od igre zaprašenim seoskim dvorištima naših baka. Pa tako stojim.

Osjećam se krivom jer sam se previše približila, ušla u zabranjeno, saznala o njima nešto što su krili, ali se otkrilo. Ma, kriv je vjetar. Bitno je nekoga okriviti. Bitno je prebaciti krivicu kako bi dan ostao neokaljan. Stojim i ne mičem se. Sad sam stvarno sumnjiva.

U isto mi vrijeme na pamet pada nešto kao, nije li taj prizor bijelog veša koji se talasa na vjetru, razbacan ulijevo i udesno po fasadi, sada već i izgubio na čistoći, pomalo neuobičajen za prostor i vrijeme sadašnjeg bivanja? Ne zamaram se time, uživam u trenutku jer je to jedino što imam od dana. Netko tko inače zazire od patetike upravo je pomislio kako bi divno bilo čuti u pozadini ovog prizora neku staru, već pomalo zaboravljenu, oživljenu uz pomoć starog gramofona…

Počinjem se kretati. Dan je zaokružen. Dobio je smisao.